Razmišljanja jedne Ludrugarke

Globalno selo...

 Suvremenim društvom dominiraju korporacije – sve je usmjereno stvaranju profita, od pojedinca se očekuje da bude učinkovit. U modernom svijetu stvara se globalna kultura koja počiva na jednoobraznosti. Globalizacija jest težnja ka svojevrsnoj uniformiranosti – od konzumacije jela i pića, glazbe, knjiga, TV-a, jezika koji se nameće kao univerzalan (engleski). Kažemo da je svijet ''globalno selo''.

Širenje uniformiranog načina razmišljanja na cijeli svijet krije u sebi opasnosti. Pri tom se gube, poništavaju i zatiru lokalne različitosti i specifičnosti, sve se umata u celofan globalnog progresa, razvoja, napretka i ''slobode'', a u stvari ide na ruku nekolicini svjetskih moćnika koji su odavno shvatili da je lakše kontrolirati ljude, ako svi jednako misle.

Suvremena društva počivaju na jednoobraznosti (pod krinkom progresa), a svrha toga je da moć i dalje ostane u rukama nekolicine.

Kako se pojedinac/ka snalazi u svijetu...

Općeprihvaćen model psihičkog zdravlja počiva na činjenici da postoji standardni model uma, koji je dizajniran za pogodnosti i efikasnost, koji je savršeno kompatibilan za uspješno funkcioniranje u suvremenom globalnom (korporativnom) društvu.

Svi pojedinci, pripadnici društva prolaze kroz razne programe modifikacije ponašanja – odgoj u obitelji, odgoj kroz godine školovanja, vjerske institucije, služenje vojske, itd. kako bi se prilagodili i nosili sa zahtjevima modernog društva po standardima nadmetanja i materijalizma.

Ovakvo stanje stvari definira se kao „normalno“, opće prihvaćeno na globalnoj razini –nešto čemu treba težiti i čemu se treba prilagoditi.

Pojedince koji se NE mogu prilagoditi potrebno je dodatno modificirati kroz psihijatrijski sustav, koji bi trebao takve pojedince učiniti što sličnijima ostalim učinkovitim i efikasnim članovima društva. Cilj je uspješno uklapanje unutar društvene hijerarhije i njihova ekonomska/radna iskoristivost.

Drugačiji svijet je moguć...

Ljudi su prilagodljiva bića i većina se nauči nositi s modernim svijetom i njegovim pravilima. Ali, nismo svi isti.

Neki od nas su senzibilni i osjetljivi, teško prihvaćamo nepravde na svim razinama, živimo svoj život otvorenog srca, pa se često dovodimo u situacije da budemo povrijeđeni ili kako se to stručno kaže traumatizirani. Nismo li svi mi pomalo takvi?

Jedino po čemu se razlikujemo od ''normalne'' većine jest to što ne znamo, a neki od nas i ne žele to prikrivati. Zbog toga smo proglašeni ludima, bolesnima.

Mi jesmo povrijeđeni i oštećeni, ali smatramo da je i suvremeno društvo u kojem živimo također oštećeno i da očajnički treba promjenu. Mi imamo viziju o tome kako bi i zašto stvari mogle i trebale biti drugačije. Zato smo se udružili u Ludrugu. Cilj nam je srušiti zid oko ludila i psihičkih bolesti. 

Odgonetnuli smo već ponešto o tome što znači biti ljudsko biće, želimo to podijeliti s ostalim članovima društva u kojem živimo. Učimo kako voljeti sami sebe ovakve kakvi jesmo – povrijeđeni, iskrivljeni, ponekad intenzivni.

Želimo stvarati trajne društvene mreže potpore u kojima ćemo tražiti način da se zajedno iscjeljujemo i jedni drugima pružamo potporu. Svoje psihijatrijske dijagnoze nazivamo opasnim darovima.

Želimo potaknuti širu društvenu zajednicu na razgovor, stvaranje umjetnosti i zajedničku suradnju u mijenjanju svijeta oko nas.

Mi smo vrlo iskreni i otvoreno razgovaramo o vlastitim iskustvima, pa i onim najintimnijim i najtamnijim, kao što su: čujenje glasova, neizdrživa uznemirenost, strahovit osjećaj da ćemo poludjeti, o uvjerenju da nema drugog izlaza osim samoubojstva i o preživljavanju svega toga.

''Posao'' nam je da vodimo brigu jedni o drugima. Mi smo 100% l(j)udi sa svim našim bolima, krizama i patnjama.

U Ludruzi njegujemo način zajedničkog rada gdje ''učinkovitost'' i ''ranjivost'' egzistiraju ravnopravno. Biti čovjek NE znači živjeti bez nevolja i ožiljaka. Mi s dijagnozom, koji koristimo lijekove i proživljavamo krize i DALJE smo potpuno ravnopravna ljudska bića. Patnja nas je učinila ovakvima kakvi jesmo, a možda i malo mudrijima nego što smo bili prije. Pitamo se: što je normalno?

Mnogi koji čuju glasove – nauče se živjeti s njima.

Suicidalni osjećaji – mogu biti dio potrebe za promjenom

Paranoja – ponekad može biti poruka o zlostavljanju

Samoozljeđivanje – je često koristan način suočavanja s traumom

Zaljubljenost – je jedna vrsta ludila

Ova iskustva su tajanstvena, ALI su dio psihičke raznolikosti čovječanstva – vrijedna su istraživanja, kako bi se otkrila njihova svrha i značenje. To su ljudski izazovi, koji nam nude mogućnost za rast i promjenu. U našem društvu o tome treba početi otvorenije razgovarati, što bi moglo voditi ka društvenoj promjeni. Društvo mora uključiti potrebe osjetljivijih, emocionalno povrijeđenih ljudi, koji mogu dati svoj doprinos zajednici mimo uvriježenih standarda nadmetanja i materijalizma.

Vlatka Ročić-Petak