Scripps
Research Institut u Kaliforniji je jedan od glavnih centara za istraživanje
mozga u SAD-u pa kad su krajem prosinca objavili da su njihovi znanstvenici
otkrili "kvar moždanih stanica u šizofrenih osoba" moglo se
pretpostaviti da je to oprezan rad. U toj objavi je detaljno preneseno kako su
znanstvenici opravdali izloženost pacijenata pokojnika neurolepticima i drugim
psihijatrijskim lijekovima.
No,
ovo istraživanje, koje je financirao Nacionalni institut za zdravlje (NIMH), ne
prolazi jednostavan test.
Kao rezultat
toga, sada imamo još jedno znanstveno istraživanje financirano novcem američkih
poreznih obveznika, a koje je, po mojem mišljenju, bezvrijedno ili čak i gore od
bezvrijednog. Ako se bolesti pripisuje abnormalnost, bez prethodne procjene
može li se ona zapravo pojaviti zbog izloženosti lijeku, istraživanje može
predstaviti zaključak koji je fundamentalno pogrešan.
Stoga
sam ponudio skroman prijedlog, a to je da mislim kako je vrijeme da se federalno
financirana istraživanja mozga u psihijatriji počnu kretati u novom smjeru.
Za
početak, pogledajmo ovo konkretno istraživanje. Istraživači su proučavali 82
"uzorka ljudskih mozgova pokojnika." 34 "normalnih
ispitanika", 32 ispitanika koji su bolovali od šizofrenije, a 16
ispitanika s bipolarnim poremećajem.
Istražitelji su izvijestili da niti jedan
od ispitanika nema evidenciju o liječenju s valproičnom kiselinom. Oni su to
učinili jer se misli da taj lijek štiti protiv nedostatka u genima koje su oni trebali procijenjivati. Međutim, znanstvenici nisu izvijestili o drugim
lijekovima koje su koristili šizofreni i bipolarni bolesnici, a očito je da bi
većina pacijenata s dijagnozom šizofrenije provela godine uzimajući neuroleptike.
U prosinačkom izdanju časopisa „Translational Psychiatry“ istraživači su
najavili da, na temelju svog istraživanja na 82 uzorka mozga, DNA "ostaje
jako ozlijeđena" u moždanim stanicama šizofrenih osoba. To može dovesti do
toga da se određeni geni u stanicama "isključe", a posljedično
stanice neće proizvoditi proteine potrebne za normalno funkcioniranje. Neuroznanstvenica
Elizabeth Thomas sa Scripps Research Instituta je u priopćenju za medije rekla
da je njena grupa bila "uzbuđena nalazima koje su dobili" jer bi oni mogli
dovesti do razvoja novih lijekova za liječenje šizofrenije.
To
je uobičajena završna izjava takvih istraživanja. Abnormalnost je otkrivena, ona
se pripisuje bolesti, a ne lijekovima koji se koriste za liječenje te bolesti,
a zatim istraživači kažu da bi to otkriće moglo dovesti do razvoja novog
lijeka.
Sada
ćemo se okrenuti studiji Stevea Hymana iz 1996. godine nazvanom "Uvođenje
i prilagodba: Paradigma za razumijevanje djelovanja psihotropnih
lijekova."
Neuroznanstvenik Hyman je bio ravnatelj NIMH-a kada je autorizirao
tu studiju.
On je rekao kako psihotropni lijekovi uznemiravaju funkcioniranje
neurotransmitera i kako, kao odgovor na to, mozak prolazi kroz niz
kompenzacijskih prilagodbi kako bi održao svoje normalno funkcioniranje.
Međutim,
nakon nekog vremena kompenzacijske prilagodbe prestaju djelovati i
"kronično upravljanje" lijekovima uzrokuje "značajne i
dugotrajne promjene u živčanom funkcioniranju", napisao je Hyman. Kao dio
ovog procesa prilagodbe, nastaju promjene u intracelularnim putovima i „genskom
izrazu“.
Usredotočite
se na te posljednje riječi.
Lijekovi mijenjaju gene u stanicama mozga.
Što znači
nalaz do kojeg su došli Elizabeth Thomas i znanstvenici sa Scripps Research
Instituta?
Postoje dokazi o abnormalnosti gena u moždanim stanicama šizofrenih
pacijenata.
To iziskuje postavljanje očitog pitanja:
„Ako je DNK
„previše ranjen" u moždanim stanicama šizofrenih pacijenata je li uzrok
tome "bolest" ili "lijekovi?“
Postoji
prilično jednostavan način da se barem djelomično istraži to pitanje. Istraživači
sa Scripps Research Instituta su mogli davati neuroleptike zdravim štakorima
tijekom duljeg vremenskog razdoblja i procijeniti pojavljuje li se isti "kvar
na moždanoj stanici" kod štakora. No njihova studija ne govori o tome da
je taj jednostavan korak bio učinjen.
Ova studija je simbol mnogih problema istraživanja mozga koje sadrži literatura u psihijatriji. Čimbenik izloženosti lijeku se često zanemaruje.
Ova studija je simbol mnogih problema istraživanja mozga koje sadrži literatura u psihijatriji. Čimbenik izloženosti lijeku se često zanemaruje.
Iako je provedeno
nekoliko studija koje su naizgled izbjegle ovaj problem jer su bile provedene na
pacijentima koji nisu uzimali lijekove, nakon pomne analize može se zaključiti
da one često nisu onakve kakvima se čine.
Mnogi ispitanici, čak i u studijama
na pacijentima koji nisu uzimali lijekove, mogli su u stvari biti izloženi
psihijatrijskim lijekovima, barem na kratko vrijeme.
Drugi problem s ovom
literaturom je taj da istraživanja redovito predstavljaju "kombinirana"
otkrića.
Istraživači su koristili MRI ili neku drugu tehnologiju kako bi
sastavili sliku mozga šizofrene osobe u odnosu na mozak "normalne" osobe.
Dok kombinirana usporedba može dovesti do identificiranja abnormalnosti u
skupini šizofrenih osoba, kod mnogih pojedinaca u šizofrenoj grupi se zapravo
ne pojavljuje identificirana abnormalnost, dok se u nekih u
"normalnoj" skupini ona pojavljuje.
Kada se dogodi to preklapanje, ne
može se brzopleto zaključiti da ste identificirali koja je ključna
karakteristika bolesti, no ipak je to način na koji su rezultati često
prezentirani javnosti.
Činjenica
je da se takva istraživanja mozga provode desetljećima te da još uvijek nisu
proizvela nikakvu značajniju terapeutsku isplativost.
Kao što je sada jasno, druga
generacija psihijatrijskih lijekova nije učinkovitija od prve generacije
psihijatrijskih lijekova. Također, još uvijek ne postoji obećavajuća „treća
generacija“ psihijatrijskih lijekova.
U stvari, razvoj novog lijeka u
psihijatriji se zaustavio upravo zbog toga što istraživanja mozga desetljećima
nisu uspjela osigurati farmaceutske tvrtke s obećavajućim novim molekularnim
ciljevima.
Dakle,
moj skroman prijedlog je da umjesto da NIMH i dalje ulaže toliko novaca u niz istraživanja
koja su se pokazala vrlo beskorisnima, treba se usredotočiti na financiranje
istraživanja o učincima psihijatrijskih lijekova na morfologiju i funkciju
mozga.
Svrha tih istraživanja bila bi da se uoči što više mogućih štetnih
učinaka psihijatrijskih lijekova, treba napomenuti da pri tome treba težiti da su
ona u skladu s Hipokratovom zakletvom da se "ne učini nikakva šteta."
Takva istraživanja će sigurno biti terapeutski korisna.
Pružit će i liječnicima
i javnosti informacije potrebne kako bi bolje procijenili rizike i koristi koje
dobivaju od uzimanja lijekova, pogotovo ako ih koriste duži vremenski period.
Mogu
se sjetiti još brojinih pitanja koja hitno treba istražiti.
U SAD-u se danas na
šest rođenih beba jedna rodi od majke koja je uzela psihijatrijski lijek
tijekom trudnoće.
Kako taj lijek utječe na razvoj djetetovog mozga?
Kako se
pod utjecajem lijeka organiziraju stanične strukture u mozgu?
I kako će
dugoročno utjecati na dijete bilo koja abnormalnosti mozga koja proizlazi iz
tog izlaganja u maternici?
Postoji istraživanje na štakorima koje sugerira da
izloženost SSRI lijekovima u maternici dovodi do pojave nespretnih odraslih
štakora; događa li se ista stvar i kod ljudi?
Danas
našoj djeci na redovnoj osnovi propisujemo stimulanse, antidepresive, antipsihotike
i stabilizatore raspoloženja.
To je često opisivano kao jedan veliki
"eksperiment."
Djeca su zamorci u ovom eksperimentu pa ne bismo li trebali
barem pokušati odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja.
Kakav učinak imaju različiti lijekovi na razvoj mozga? Na sazrijevanje čeonih režnjeva? Hormonalne sustave? Spolni razvoj? Kognitivnu funkciju? Metaboličku funkciju? Fizičke sposobnosti? Hoće li lijekovi uzrokovati trajne promjene u genima? Hoće li neuroleptici uzrokovati smanjenje tinejdžerskog mozga? I tako dalje.
Svakodnevno uzimanje psihijatrijskog lijeka modificira dječji mozak, a ja mislim da bi i roditelj i dijete željeli vidjeti odgovore na takva pitanja.
Brojna
ovakva ista pitanja bismo mogli postaviti i za odrasle osobe.
Studije koje
financira NIMH mogle bi istražiti dugoročni učinak lijekova na morfologiju mozga,
izraz gena, funkcioniranje neurotransmiterskih puteva, spoznaje, ponašanje i
fizičko zdravlje.
Konačno,
ovdje se obavezno nameće jedno bitno pitanje koje mi redovito postavljaju kada
održavam predavanje o svojoj knjizi „Anatomija epidemije“.
Kao odgovor na
psihijatrijski lijek mozak prolazi kroz niz kompenzacijskih prilagodbi. Ako ga prestanete
uzimati, vraća li se mozak u normalan rad?
Na primjer, kao odgovor na SSRI
lijek, koji blokira normalnu ponovnu pohranu serotonina iz sinaptičke pukotine,
postsinaptički neuroni smanjuju gustoću njihovih serotonergičkih receptora.
Hoće li se gustoća serotonergičkih receptora vratiti u normalu nakon prestanka
uzimanja SSRI lijeka?
Nažalost,
nitko ne zna odgovor na to pitanje.
To
je razlog zašto mislim da je vrijeme da NIMH drugačije razdijeli novce za
istraživanja. Desetljećima smo provodili istraživanja kojima se trebalo otkriti
biološke uzroke mentalnih poremećaja, ali takva istraživanja nisu uspjela proizvesti
bilo koju značajnu terapijsku korist.
NIMH bi trebao mijenjati svoj fokus ili
ga barem proširiti i pružiti financijsku potporu istraživanju mozga od kojeg bi
društvo sigurno imalo koristi. Trebao bi financirati i životinjske i ljudske
studije koje bi nam dale bolje razumijevanje o tome što radimo našoj
novorođenčadi, našoj djeci i nama odraslima kada uzimamo ove lijekove na
redovnoj osnovi.
Autor : Robert Whitaker
Izvor:
Prijevod: Ana Župan
Psihotropni lijekovi definitivno oštećuju morfologiju mozga a imaju i mnoge štetne učinke na endokrini i srčano-krvožilni sustav. To mi je još kad sam imala 14 godina (nakon prve psihoze) rekao super psihijatar koji me skinuo sa antipsihotika nakon 1.5 mjesec. 7 godina nije bilo recidiva, a možda ga nikad ne bi ni bilo da nisam vodila neuredan život. socijalni čimbenici su važniji od gena, u nastanku psihičke bolesti,ok stat ću malo sam povezala stvari, ali izgleda skrenula sa teme
OdgovoriIzbriši