Pet savjeta kako se otvoriti tijekom psihoterapije

Pričati o sebi i svojim problema tijekom psihoterapije je teško.

Teško je postići išta psihoterapijom bez pričanja o sebi. Ipak, jedan od najčešćih problema za osobe na psihoterapiji je započinjanje razgovora i pričanje o sebi.

Bilo da se teškoće pojavljuju kao nemogućnost da se osoba zauzme za sebe u poslovnim situacijama, onesposobljavajući strah od  razgovora u društvenim situacijama, ili kao problem otvorenosti i intimnosti s prijateljima i partnerima, mnogi kreću na psihoterapiju upravo zbog teškoća pri povezivanju s drugim osobama i izražavanja svojih misli, osjećaja, želja i potreba. I dok je razgovor o svakodnevici već dovoljno težak, psihoterapija tjera osobu da priča o teškim temama poput seksa, ljutnje,  ili tuge.

Problemi s pričanjem o sebi tijekom psihoterapije mogu dovesti do toga da se osoba osjeća nelagodno i do trenutaka neugodne tišine. To je jedan od razloga zbog kojih je teško započeti ili nastaviti psihoterapiju i može biti zapreka uspješnosti psihoterapije. Problem može nastati kada se čini da je psihoterapeut pasivan, bez plana, i osoba osjeća da ne dobiva povratnu informaciju ili savjetovanje.

Bojite se otvoriti i podijeliti svoje misli tijekom psihoterapije? Evo pet stvari koje možete učiniti:

1.       Pronađite pravog psihoterapeuta za sebe

Najčešće, već dobro utemeljeni i valjani tipovi psihoterapije (kao što su kognitivno- bihevioralna psihoterapija, psihodinamička psihoterapija, dijalektička bihevioralna ili interpersonalna terapija) imaju otprilike jednaku razinu uspješnosti za mnoge probleme kod mnogo osoba. Ipak, individualno, možete se osjećati ugodnije ako potražite psihoterapeuta koji se bavi određenim tipom psihoterapije.

Neki psihoterapeuti aktivnije potiču razgovor no drugi. Jedna činjenica koju znamo iz istraživanja psihoterapije jest da je psihoterapeutov teoretski pristup često (iako ne uvijek) dobar pretkazatelj tog procesa: psihodinamički- interpersonalni psihoterapeut često dopušta/ potiče svoje pacijente da iniciraju razgovor, dok je izglednije da će kognitivno- bihevioralni psihoterapeut biti onaj koji aktivno vodi teme razgovora.

Ipak, samo zato što se jedan pristup psihoterapiji opisuje kao više strukturiran i jasno usmjeren ne znači da odmah trebate potražiti drugi tip psihoterapije. Morate dobro razmisliti o tome što želite dobiti od svoje psihoterapije i što želite postići. Kognitivno- bihevioralna terapija može biti vrlo korisna kod usmjerenih i odvojenih problema kao što su tretiranje simptoma depresije ili svladavanje socijalne anksioznosti, ali manje je usmjerena na emocionalno izražavanje, povezivanje uzoraka između  prošlih i sadašnjih interpersonalnih iskustava, ili shvaćanju i tretiranju zaostalih problema iz prošlosti. Psihoterapeuti sa psihodinamičkim ili interpersonalnim usmjerenjem poštuju proces pomaganja svojim pacijentima da pričaju o sebi slobodno i otvoreno (osobito ako je problem u komunikaciji o pacijentovim osjećajima/ željama/ potrebama jedan od razloga zbog kojih je pacijent i započeo psihoterapiju).

Na kraju krajeva, važno je da psihoterapeut ima fleksibilan pristup. Bez obzira na pristup koji zastupaju, psihoterapeuti često pružaju kvalitetniju pomoć ako su fleksibilno pristupaju pacijentovim potrebama kada procjenjuju razinu usmjeravanja ili strukture koju će primijeniti tijekom psihoterapijskog razgovora.

2.       Razgovarajte sa svojim psihoterapeutom o problemu

Ovo će Vam možda zvučati smiješno ako je problem upravo u razgovoru sa psihoterapeutom o Vašim problemima. Ipak, jedan od faktora najizravnije i najčešće povezanih s napretkom u psihoterapiji je kvaliteta razgovora pacijenta i psihoterapeuta. Jedan aspekt uspješnog odnosa između pacijenta i psihoterapeuta je povjerenje u međusoban odnos. Važno je da su pacijenti i njihovi  psihoterapeuti aktivni u procesu dogovora/ suradnje o tome što žele postići tijekom psihoterapije, koji je očekivani učinak psihoterapije i kako će se on postići. Tijekom tog procesa, fleksibilnost kod pacijenta, kao i psihoterapeuta važna je jer dovodi do razumnog i jasno definiranog programa psihoterapije.

3.       Pišite dnevnik

Sam čin zapisivanja svojih misli, osjećaja i iskustava može biti nevjerojatno oslobađajuć, konstruktivan i zdrav proces. Poput tjelovježbe, pisanje dnevnika traži obvezu i redovitost. Isplanirajte si vrijeme i odredite posebno mjesto gdje ćete pisati dnevnik (čak i ako je to samo 5- 10 minuta!) i držite se toga. Postavite si kao cilj zapisivanje svega o čemu razmišljate i svoje osjećaje i pokušajte izbjeći autocenzuru. Nijedna misao nije bezvezna ili glupa. Ružan rukopis? Koga briga za to! Zaboravite što Vam je prigovarala učiteljica u prvom razredu! Prazna stranica je Vaš prostor gdje možete zapisati sve što želite, na koji god način želite, kojim god stilom želite. Nitko ne mora vidjeti Vaš dnevnik osim Vas. Ne trebate ga čak ni čuvati! Možete ga poderati, baciti u smeće, ili ga izbrisati pritiskom na tipku tipkovnice. Kad stvorite naviku pisanja dnevnika i zapisivanja svojih misli i osjećaja, postat ćete i bolji u tome. Ukoliko ste nadareni za pisanje, možete i razmisliti o tome da ponesete svoj dnevnik na psihoterapiju i koristite zapise u njemu kao odskočnu dasku za daljnji razgovor.

4.       Vježbom do savršenstva

Vremenom, pridavanjem pažnje i daljnjom praksom, lakše ćete dijeliti svoje misli i osjećaje s drugima. To nije lak proces, i zapravo, možda je šutnja jedan od obrambenih mehanizama koji ste razvili kroz vrijeme kako bi se zaštitili od osoba poput prekritičnog roditelja ili zahtjevnog poslodavca. Ipak, ukoliko se počnete otvarati do razine na kojoj se još uvijek osjećate sigurno i s ljudima u koje imate povjerenja, rezultati Vas mogu iznenaditi. Počet ćete se osjećati samouvjerenije, postat ćete emocionalno stabilniji i vratit ćete kontrolu nad svojim životom i odnose s ljudima oko sebe.

5.       Ako psihoterapije djeluje, ne mijenjajte ju

Proces psihoterapije nije jednostavan. Početak psihoterapije je težak, a i ako već neko vrijeme idete na psihoterapiju, redovito ćete naići na zapreke. Zapravo, „ozbiljne“ sesije tijekom kojih se dotičete teških tema i sukoba s drugima u pravilu su uspješnije od onih „laganih“ u kojima samo brzo prođete kroz važne  ili ozbiljne probleme. No, ako Vam je psihoterapija mučno iskustvo tjedan za tjednom, nešto nije u redu. Već nakon tri sesije sa psihoterapeutom, može se predvidjeti ukupna kvaliteta i snaga odnosa između Vas i Vašeg psihoterapeuta tijekom daljnjeg tretmana.

Ako niste zadovoljni sa svojim  psihoterapeutom ili sa smjerom u kojem Vaša terapija ide, u većini slučajeva (osim onih u kojima se dogodilo prelaženje granice odnosa pacijent- psihoterapeut ili nedoličnog ponašanja), prva i najbolja stvar koju trebate napraviti je razgovarati s Vašim psihoterapeutom. Ako već neko vrijeme idete na psihoterapiju i čini Vam se da se pogoršala, možda trenutno samo rješavate kritičan ili ozbiljan problem. Ako ste tek započeli psihoterapiju, možda se priučavate  ili prilagođavate procesu psihoterapije. Ako ste razgovarali sa psihoterapeutom o problemima sa psihoterapijom i potrudili se promijeniti što Vas je smetalo, a nakon nekoliko narednih sesija ipak nije bilo napretka, možda je vrijeme za promjenu psihoterapeuta ili pristupa psihoterapiji. Trebali biste razgovarati sa psihoterapeutom o svojoj želji za promjenom i možda ga čak zamoliti za prijedlog novog psihoterapeuta ili drukčijeg pristupa psihoterapiji.

Autor: Jared DeFife, Ph.D.

Izvor: DeFife, Jared, Ph.D. "Five Tipson How to Talk About Yourself in Therapy." Psychology Today. Sussex Publishers, LLC, 29 Mar. 2011. Web. 27 July 2013.

Prijevod: Dorotea Fotivec