Pet savjeta kako se otvoriti tijekom psihoterapije

Pričati o sebi i svojim problema tijekom psihoterapije je teško.

Teško je postići išta psihoterapijom bez pričanja o sebi. Ipak, jedan od najčešćih problema za osobe na psihoterapiji je započinjanje razgovora i pričanje o sebi.

Bilo da se teškoće pojavljuju kao nemogućnost da se osoba zauzme za sebe u poslovnim situacijama, onesposobljavajući strah od  razgovora u društvenim situacijama, ili kao problem otvorenosti i intimnosti s prijateljima i partnerima, mnogi kreću na psihoterapiju upravo zbog teškoća pri povezivanju s drugim osobama i izražavanja svojih misli, osjećaja, želja i potreba. I dok je razgovor o svakodnevici već dovoljno težak, psihoterapija tjera osobu da priča o teškim temama poput seksa, ljutnje,  ili tuge.

Problemi s pričanjem o sebi tijekom psihoterapije mogu dovesti do toga da se osoba osjeća nelagodno i do trenutaka neugodne tišine. To je jedan od razloga zbog kojih je teško započeti ili nastaviti psihoterapiju i može biti zapreka uspješnosti psihoterapije. Problem može nastati kada se čini da je psihoterapeut pasivan, bez plana, i osoba osjeća da ne dobiva povratnu informaciju ili savjetovanje.

Bojite se otvoriti i podijeliti svoje misli tijekom psihoterapije? Evo pet stvari koje možete učiniti:

1.       Pronađite pravog psihoterapeuta za sebe

Najčešće, već dobro utemeljeni i valjani tipovi psihoterapije (kao što su kognitivno- bihevioralna psihoterapija, psihodinamička psihoterapija, dijalektička bihevioralna ili interpersonalna terapija) imaju otprilike jednaku razinu uspješnosti za mnoge probleme kod mnogo osoba. Ipak, individualno, možete se osjećati ugodnije ako potražite psihoterapeuta koji se bavi određenim tipom psihoterapije.

Neki psihoterapeuti aktivnije potiču razgovor no drugi. Jedna činjenica koju znamo iz istraživanja psihoterapije jest da je psihoterapeutov teoretski pristup često (iako ne uvijek) dobar pretkazatelj tog procesa: psihodinamički- interpersonalni psihoterapeut često dopušta/ potiče svoje pacijente da iniciraju razgovor, dok je izglednije da će kognitivno- bihevioralni psihoterapeut biti onaj koji aktivno vodi teme razgovora.

Ipak, samo zato što se jedan pristup psihoterapiji opisuje kao više strukturiran i jasno usmjeren ne znači da odmah trebate potražiti drugi tip psihoterapije. Morate dobro razmisliti o tome što želite dobiti od svoje psihoterapije i što želite postići. Kognitivno- bihevioralna terapija može biti vrlo korisna kod usmjerenih i odvojenih problema kao što su tretiranje simptoma depresije ili svladavanje socijalne anksioznosti, ali manje je usmjerena na emocionalno izražavanje, povezivanje uzoraka između  prošlih i sadašnjih interpersonalnih iskustava, ili shvaćanju i tretiranju zaostalih problema iz prošlosti. Psihoterapeuti sa psihodinamičkim ili interpersonalnim usmjerenjem poštuju proces pomaganja svojim pacijentima da pričaju o sebi slobodno i otvoreno (osobito ako je problem u komunikaciji o pacijentovim osjećajima/ željama/ potrebama jedan od razloga zbog kojih je pacijent i započeo psihoterapiju).

Na kraju krajeva, važno je da psihoterapeut ima fleksibilan pristup. Bez obzira na pristup koji zastupaju, psihoterapeuti često pružaju kvalitetniju pomoć ako su fleksibilno pristupaju pacijentovim potrebama kada procjenjuju razinu usmjeravanja ili strukture koju će primijeniti tijekom psihoterapijskog razgovora.

2.       Razgovarajte sa svojim psihoterapeutom o problemu

Ovo će Vam možda zvučati smiješno ako je problem upravo u razgovoru sa psihoterapeutom o Vašim problemima. Ipak, jedan od faktora najizravnije i najčešće povezanih s napretkom u psihoterapiji je kvaliteta razgovora pacijenta i psihoterapeuta. Jedan aspekt uspješnog odnosa između pacijenta i psihoterapeuta je povjerenje u međusoban odnos. Važno je da su pacijenti i njihovi  psihoterapeuti aktivni u procesu dogovora/ suradnje o tome što žele postići tijekom psihoterapije, koji je očekivani učinak psihoterapije i kako će se on postići. Tijekom tog procesa, fleksibilnost kod pacijenta, kao i psihoterapeuta važna je jer dovodi do razumnog i jasno definiranog programa psihoterapije.

3.       Pišite dnevnik

Sam čin zapisivanja svojih misli, osjećaja i iskustava može biti nevjerojatno oslobađajuć, konstruktivan i zdrav proces. Poput tjelovježbe, pisanje dnevnika traži obvezu i redovitost. Isplanirajte si vrijeme i odredite posebno mjesto gdje ćete pisati dnevnik (čak i ako je to samo 5- 10 minuta!) i držite se toga. Postavite si kao cilj zapisivanje svega o čemu razmišljate i svoje osjećaje i pokušajte izbjeći autocenzuru. Nijedna misao nije bezvezna ili glupa. Ružan rukopis? Koga briga za to! Zaboravite što Vam je prigovarala učiteljica u prvom razredu! Prazna stranica je Vaš prostor gdje možete zapisati sve što želite, na koji god način želite, kojim god stilom želite. Nitko ne mora vidjeti Vaš dnevnik osim Vas. Ne trebate ga čak ni čuvati! Možete ga poderati, baciti u smeće, ili ga izbrisati pritiskom na tipku tipkovnice. Kad stvorite naviku pisanja dnevnika i zapisivanja svojih misli i osjećaja, postat ćete i bolji u tome. Ukoliko ste nadareni za pisanje, možete i razmisliti o tome da ponesete svoj dnevnik na psihoterapiju i koristite zapise u njemu kao odskočnu dasku za daljnji razgovor.

4.       Vježbom do savršenstva

Vremenom, pridavanjem pažnje i daljnjom praksom, lakše ćete dijeliti svoje misli i osjećaje s drugima. To nije lak proces, i zapravo, možda je šutnja jedan od obrambenih mehanizama koji ste razvili kroz vrijeme kako bi se zaštitili od osoba poput prekritičnog roditelja ili zahtjevnog poslodavca. Ipak, ukoliko se počnete otvarati do razine na kojoj se još uvijek osjećate sigurno i s ljudima u koje imate povjerenja, rezultati Vas mogu iznenaditi. Počet ćete se osjećati samouvjerenije, postat ćete emocionalno stabilniji i vratit ćete kontrolu nad svojim životom i odnose s ljudima oko sebe.

5.       Ako psihoterapije djeluje, ne mijenjajte ju

Proces psihoterapije nije jednostavan. Početak psihoterapije je težak, a i ako već neko vrijeme idete na psihoterapiju, redovito ćete naići na zapreke. Zapravo, „ozbiljne“ sesije tijekom kojih se dotičete teških tema i sukoba s drugima u pravilu su uspješnije od onih „laganih“ u kojima samo brzo prođete kroz važne  ili ozbiljne probleme. No, ako Vam je psihoterapija mučno iskustvo tjedan za tjednom, nešto nije u redu. Već nakon tri sesije sa psihoterapeutom, može se predvidjeti ukupna kvaliteta i snaga odnosa između Vas i Vašeg psihoterapeuta tijekom daljnjeg tretmana.

Ako niste zadovoljni sa svojim  psihoterapeutom ili sa smjerom u kojem Vaša terapija ide, u većini slučajeva (osim onih u kojima se dogodilo prelaženje granice odnosa pacijent- psihoterapeut ili nedoličnog ponašanja), prva i najbolja stvar koju trebate napraviti je razgovarati s Vašim psihoterapeutom. Ako već neko vrijeme idete na psihoterapiju i čini Vam se da se pogoršala, možda trenutno samo rješavate kritičan ili ozbiljan problem. Ako ste tek započeli psihoterapiju, možda se priučavate  ili prilagođavate procesu psihoterapije. Ako ste razgovarali sa psihoterapeutom o problemima sa psihoterapijom i potrudili se promijeniti što Vas je smetalo, a nakon nekoliko narednih sesija ipak nije bilo napretka, možda je vrijeme za promjenu psihoterapeuta ili pristupa psihoterapiji. Trebali biste razgovarati sa psihoterapeutom o svojoj želji za promjenom i možda ga čak zamoliti za prijedlog novog psihoterapeuta ili drukčijeg pristupa psihoterapiji.

Autor: Jared DeFife, Ph.D.

Izvor: DeFife, Jared, Ph.D. "Five Tipson How to Talk About Yourself in Therapy." Psychology Today. Sussex Publishers, LLC, 29 Mar. 2011. Web. 27 July 2013.

Prijevod: Dorotea Fotivec

Promišljanje o istraživanju mozga u psihijatriji

Scripps Research Institut u Kaliforniji je jedan od glavnih centara za istraživanje mozga u SAD-u pa kad su krajem prosinca objavili da su njihovi znanstvenici otkrili "kvar moždanih stanica u šizofrenih osoba" moglo se pretpostaviti da je to oprezan rad. U toj objavi je detaljno preneseno kako su znanstvenici opravdali izloženost pacijenata pokojnika neurolepticima i drugim psihijatrijskim lijekovima.

No, ovo istraživanje, koje je financirao Nacionalni institut za zdravlje (NIMH), ne prolazi  jednostavan test. 

Kao rezultat toga, sada imamo još jedno znanstveno istraživanje financirano novcem američkih poreznih obveznika, a koje je, po mojem mišljenju, bezvrijedno ili čak i gore od bezvrijednog. Ako se bolesti pripisuje abnormalnost, bez prethodne procjene može li se ona zapravo pojaviti zbog izloženosti lijeku, istraživanje može predstaviti zaključak koji je fundamentalno pogrešan.

Stoga sam ponudio skroman prijedlog, a to je da mislim kako je vrijeme da se federalno financirana istraživanja mozga u psihijatriji počnu kretati u novom smjeru.

Za početak, pogledajmo ovo konkretno istraživanje. Istraživači su proučavali 82 "uzorka ljudskih mozgova pokojnika." 34 "normalnih ispitanika", 32  ispitanika koji su bolovali od šizofrenije, a 16  ispitanika s bipolarnim poremećajem. 

Istražitelji su izvijestili da niti jedan od ispitanika nema evidenciju o liječenju s valproičnom kiselinom. Oni su to učinili jer se misli da taj lijek štiti protiv nedostatka u genima koje su oni trebali procijenjivati. Međutim, znanstvenici nisu izvijestili o drugim lijekovima koje su koristili šizofreni i bipolarni bolesnici, a očito je da bi većina pacijenata s dijagnozom šizofrenije provela godine uzimajući neuroleptike.

 

U prosinačkom izdanju časopisa „Translational Psychiatry“ istraživači su najavili da, na temelju svog istraživanja na 82 uzorka mozga, DNA "ostaje jako ozlijeđena" u moždanim stanicama šizofrenih osoba. To može dovesti do toga da se određeni geni u stanicama "isključe", a posljedično stanice neće proizvoditi proteine ​​potrebne za normalno funkcioniranje. Neuroznanstvenica Elizabeth Thomas sa Scripps Research Instituta je u priopćenju za medije rekla da je njena grupa bila "uzbuđena nalazima koje su dobili" jer bi oni mogli dovesti do razvoja novih lijekova za liječenje šizofrenije.

To je uobičajena završna izjava takvih istraživanja. Abnormalnost je otkrivena, ona se pripisuje bolesti, a ne lijekovima koji se koriste za liječenje te bolesti, a zatim istraživači kažu da bi to otkriće moglo dovesti do razvoja novog lijeka.

Sada ćemo se okrenuti studiji Stevea Hymana iz 1996. godine nazvanom "Uvođenje i prilagodba: Paradigma za razumijevanje djelovanja psihotropnih lijekova."

Neuroznanstvenik Hyman je bio ravnatelj NIMH-a kada je autorizirao tu studiju. 

On je rekao kako psihotropni lijekovi uznemiravaju funkcioniranje neurotransmitera i kako, kao odgovor na to, mozak prolazi kroz niz kompenzacijskih prilagodbi kako bi održao svoje normalno funkcioniranje. 

Međutim, nakon nekog vremena kompenzacijske prilagodbe prestaju djelovati i  
 

"kronično upravljanje" lijekovima uzrokuje "značajne i dugotrajne promjene u živčanom funkcioniranju", napisao je Hyman. Kao dio ovog procesa prilagodbe, nastaju promjene u intracelularnim putovima i „genskom izrazu“.

Usredotočite se na te posljednje riječi.

Lijekovi mijenjaju gene u stanicama mozga. 

Što znači nalaz do kojeg su došli Elizabeth Thomas i znanstvenici sa Scripps Research Instituta? 

Postoje dokazi o abnormalnosti gena u moždanim stanicama šizofrenih pacijenata. 

To iziskuje postavljanje očitog pitanja: 

„Ako je DNK „previše ranjen" u moždanim stanicama šizofrenih pacijenata je li uzrok tome "bolest" ili "lijekovi?“

Postoji prilično jednostavan način da se barem djelomično istraži to pitanje. Istraživači sa Scripps Research Instituta su mogli davati neuroleptike zdravim štakorima tijekom duljeg vremenskog razdoblja i procijeniti pojavljuje li se isti "kvar na moždanoj stanici" kod štakora. No njihova studija ne govori o tome da je taj jednostavan korak bio učinjen.

Ova studija je simbol mnogih problema istraživanja mozga koje sadrži literatura u psihijatriji. Čimbenik izloženosti lijeku se često zanemaruje. 

Iako je provedeno nekoliko studija koje su naizgled izbjegle ovaj problem jer su bile provedene na pacijentima koji nisu uzimali lijekove, nakon pomne analize može se zaključiti da one često nisu onakve kakvima se čine. 

Mnogi ispitanici, čak i u studijama na pacijentima koji nisu uzimali lijekove, mogli su u stvari biti izloženi psihijatrijskim lijekovima, barem na kratko vrijeme. 

Drugi problem s ovom literaturom je taj da istraživanja redovito predstavljaju "kombinirana" otkrića. 

Istraživači su koristili MRI ili neku drugu tehnologiju kako bi sastavili sliku mozga šizofrene osobe u odnosu na mozak "normalne" osobe. 

Dok kombinirana usporedba može dovesti do identificiranja abnormalnosti u skupini šizofrenih osoba, kod mnogih pojedinaca u šizofrenoj grupi se zapravo ne pojavljuje identificirana abnormalnost, dok se u nekih u "normalnoj" skupini ona pojavljuje. 

Kada se dogodi to preklapanje, ne može se brzopleto zaključiti da ste identificirali koja je ključna karakteristika bolesti, no ipak je to način na koji su rezultati često prezentirani javnosti.

Činjenica je da se takva istraživanja mozga provode desetljećima te da još uvijek nisu proizvela nikakvu značajniju terapeutsku isplativost. 

Kao što je sada jasno, druga generacija psihijatrijskih lijekova nije učinkovitija od prve generacije psihijatrijskih lijekova. Također, još uvijek ne postoji obećavajuća „treća generacija“ psihijatrijskih lijekova. 

U stvari, razvoj novog lijeka u psihijatriji se zaustavio upravo zbog toga što istraživanja mozga desetljećima nisu uspjela osigurati farmaceutske tvrtke s obećavajućim novim molekularnim ciljevima.

Dakle, moj skroman prijedlog je da umjesto da NIMH i dalje ulaže toliko novaca u niz istraživanja koja su se pokazala vrlo beskorisnima, treba se usredotočiti na financiranje istraživanja o učincima psihijatrijskih lijekova na morfologiju i funkciju mozga. 

Svrha tih istraživanja bila bi da se uoči što više mogućih štetnih učinaka psihijatrijskih lijekova, treba napomenuti da pri tome treba težiti da su ona u skladu s Hipokratovom zakletvom da se "ne učini nikakva šteta." Takva istraživanja će sigurno biti terapeutski korisna. 

Pružit će i liječnicima i javnosti informacije potrebne kako bi bolje procijenili rizike i koristi koje dobivaju od uzimanja lijekova, pogotovo ako ih koriste duži vremenski period.

Mogu se sjetiti još brojinih pitanja koja hitno treba istražiti.

U SAD-u se danas na šest rođenih beba jedna rodi od majke koja je uzela psihijatrijski lijek tijekom trudnoće. 

Kako taj lijek utječe na razvoj djetetovog mozga? 

Kako se pod utjecajem lijeka organiziraju stanične strukture u mozgu? 

I kako će dugoročno utjecati na dijete bilo koja abnormalnosti mozga koja proizlazi iz tog izlaganja u maternici? 

Postoji istraživanje na štakorima koje sugerira da izloženost SSRI lijekovima u maternici dovodi do pojave nespretnih odraslih štakora; događa li se ista stvar i kod ljudi?

Danas našoj djeci na redovnoj osnovi propisujemo stimulanse, antidepresive, antipsihotike i stabilizatore raspoloženja. 

To je često opisivano kao jedan veliki "eksperiment." 

Djeca su zamorci u ovom eksperimentu pa ne bismo li trebali barem pokušati odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja.

Kakav učinak imaju različiti lijekovi na razvoj mozga? Na sazrijevanje čeonih režnjeva? Hormonalne sustave? Spolni razvoj? Kognitivnu funkciju? Metaboličku funkciju? Fizičke sposobnosti? Hoće li lijekovi uzrokovati trajne promjene u genima? Hoće li neuroleptici uzrokovati smanjenje tinejdžerskog mozga? I tako dalje. 

Svakodnevno uzimanje psihijatrijskog lijeka modificira dječji mozak, a ja mislim da bi i roditelj i dijete željeli vidjeti odgovore na takva pitanja.

Brojna ovakva ista pitanja bismo mogli postaviti i za odrasle osobe. 

Studije koje financira NIMH mogle bi istražiti dugoročni učinak lijekova na morfologiju mozga, izraz gena, funkcioniranje neurotransmiterskih puteva, spoznaje, ponašanje i fizičko zdravlje.

Konačno, ovdje se obavezno nameće jedno bitno pitanje koje mi redovito postavljaju kada održavam predavanje o svojoj knjizi „Anatomija epidemije“.

Kao odgovor na psihijatrijski lijek mozak prolazi kroz niz kompenzacijskih prilagodbi. Ako ga prestanete uzimati, vraća li se mozak u normalan rad? 

Na primjer, kao odgovor na SSRI lijek, koji blokira normalnu ponovnu pohranu serotonina iz sinaptičke pukotine, postsinaptički neuroni smanjuju gustoću njihovih serotonergičkih receptora. Hoće li se gustoća serotonergičkih receptora vratiti u normalu nakon prestanka uzimanja SSRI lijeka?

Nažalost, nitko ne zna odgovor na to pitanje.

To je razlog zašto mislim da je vrijeme da NIMH drugačije razdijeli novce za istraživanja. Desetljećima smo provodili istraživanja kojima se trebalo otkriti biološke uzroke mentalnih poremećaja, ali takva istraživanja nisu uspjela proizvesti bilo koju značajnu terapijsku korist. 

NIMH bi trebao mijenjati svoj fokus ili ga barem proširiti i pružiti financijsku potporu istraživanju mozga od kojeg bi društvo sigurno imalo koristi. Trebao bi financirati i životinjske i ljudske studije koje bi nam dale bolje razumijevanje o tome što radimo našoj novorođenčadi, našoj djeci i nama odraslima kada uzimamo ove lijekove na redovnoj osnovi.

Autor : Robert Whitaker

Izvor: 

http://www.madinamerica.com/2012/01/rethinking-brain-research-in-psychiatry/

Prijevod: Ana Župan